Dejan Bošnjak: Quo vadis Trebinje?

17.08.2020.

Prije mjesec dana javno sam iznio stav koji ću i danas ponoviti i na kojem gradim svoje učešće u javnom i političkom životu – ne postoje takva država, vlast ili režim koji su dovoljno snažni da nas zaštite od nas samih, ako zaboravimo na kojem temelju počiva naše ljudsko određenje, ako za račun imitacija vrijednosti odbacimo one koje su čovjeku prirođene i ako odbacimo vrline koje bi nas trebale krasiti.

Da li će protekla decenija biti zapamćena kao zlatno doba?

Najveći izazov koji stoji pred nama jeste potreba da preoblikujemo način razmišljanja, da bismo na pitanja kako živi i kuda ide naše Trebinje odgovore mogli davati kao odlučni učesnici u životu, a ne kao uplašeni sljedbenici i poslušnici. Samo uz takvu odlučnost ćemo biti u stanju da napravimo Trebinje dostojno svakog njegovog građanina. Trebinje kojim bi se ponosili naši preci i kojim će se dičiti naši potomci.

Postoje veliki izgledi da će narednu deceniju istorija zapamtiti kao “zlatno doba”, kao period procvata našeg grada, punog energije, preduzetništva, napretka… Ali isključivo od nas zavisi da li ćemo uživati u Trebinju pravde, pravičnosti i jednake šanse za sve.

Na putu izgradnje bolje sutrašnjice i boljeg Trebinja u njoj, neće nam biti saveznici naše skučenosti i naše “zatvorene ontologije”. Naprotiv, one će biti nepremostive prepreke i zato ih valja još danas početi odbacivati.

U to ime, ponovo se odazivam pozivu etičkog imperativa, ovaj put reagujući na nedavno objavljeni članak na portalu Trebinje Live o navodnoj dominaciji Bilećana nad Trebinjcima, pa čak i o nekakvoj ugroženosti Trebinjaca od strane Bilećana, a povodom postavljenja novog izvršnog direktora za finansijska pitanja Hidroelektrana na Trebišnjici.

Članak kojim se kritikuje to postavljenje predstavlja školski primjer medijskog proizvođenja nezdrave klime u javnosti, putem manipulacije činjenicama i stvaranjem preduslova za nove podjele, u kojima su uvijek krivi “oni”, a žrtve smo uvijek “mi”.

Gradovi ne nastaju tako što zatvaraju vrata

Naručilac i autor članka zaboravljaju da Trebinje, i ne samo ono, nije nastalo tako što je zatvaralo svoja vrata. Gradovi prestaju biti gradovi kada povjeruju da su sami sebi dovoljni i kada svoje stanovnike počnu dijeliti na one sa “domaćim” i na one sa “stranim” porijeklom.

Zbog toga postavljam pitanje – s kojom se svrhom nameću nove podjele? I zašto se o temi kadrovskih rješenja u HET-u ne vodi javna i otvorena debata, u kojoj bi učesnici pod vlastitim imenom i prezimenom diskutovali o opravdanosti postavljenja, odnosno o stručnosti ili nestručnosti kadra?

Članci koji počivaju na predrasudama i generalizacijama i koji se bave “geografskim porijeklom” kadrova, te glasovi anonimnih komentatora koji više vole neprovjerene glasine od provjerenih činjenica sigurno neće pomoći ni Trebinju ni njegovoj budućnosti, a pogotovo neće pomoći HET-u.

Potreba da se skrene pažnja građana sa pitanja kvalifikovanosti ili sa pitanja opravdanosti ovog postavljenja nije dovoljno čvrsto opravdanje za štetu koja se time može nanijeti čitavom našem gradu. Ja se lično neću ustručavati da javno iznesem svoj stav po tom pitanju – ako ima stručnih kadrova iz Trebinja, uvijek ću ih podržati i zalagaću se da oni imaju prednost.

Brzopleti autori i naručioci

Ali, ne zaboravite, HET je preduzeće svih nas koji živimo u Republici Srpskoj i ako je za dobrobit HET-a ili čitavog našeg društva potrebno stručno znanje kakvog niko među nama nema, ja ću otvoreno dići ruku za dovođenje stručnog kadra čak i sa Sjevernog pola, radije nego da se preduzeće od takvog značaja prepusti u ruke podobnim, ali ne i sposobnim kadrovima.

Brzopleto su autor i naručilac članka odabrali sve Bilećane za metu, zaboravljajući da je prethodni kadar, koji je skoro deceniju i po sjedio na poziciji izvršnog direktora za finansijska pitanja HET-a, takođe iz Bileće. On se ovim člankom takođe diskredituje kao Bilećanin, a u sjenci ostaje vitalno pitanje da li postoji realna potreba reorganizacije rukovodstvenog aparata HET-a, kao i činjenica da to preduzeće trenutno bilježi lošije poslovne rezultate nego u prethodnom periodu.

Zašto baš sada i zašto ova pitanja nisu ranije postavljana? Zašto se ne otvara pitanje odgovornosti nadzornog odbora? Pa nije valjda moguće da je jedan čovjek potpuno sam i bez ičijeg nadzora uspješno obavljao funkciju skoro deceniju i po, a sada najednom više ne valja. Da li su to možda Bilećani krivi za lošije poslovne rezultate?

Da li tu možda riječ o nekom ličnom obračunu i prepucavanju preko leđa svih nas, pa i preko leđa naših potomaka, ili je možda riječ o pitanju o kojem se ne smije raspravljati u javnosti? Ponovo ističem, HET je vlasništvo svih nas koji živimo u RS, a ne Bilećana ili Trebinjaca, još manje vlasništvo grupe ljudi koji upravljaju ovom firmom ili elektroenergetskim sektorom.

Ekspanzija širokobrijeških đaka

Kao što smo se borili za stvaranje i odbranu Republike Srpske, tako se moramo boriti i za očuvanje njenih institucija i svih društvenih vrijednosti, te svih njenih resursa. Oni koji su dobili povjerenje ovog naroda, ne mogu samo uživati u pravima i privilegijama koje idu ruku pod ruku sa njihovim funkcijama, a da budu oslobođeni odgovornosti za odluke koje su donijeli ili koje nisu donijeli a morali su. Najmanje što se očekuje od njih jeste odgovornost u upravljanju resursima i domaćinski odnos prema društvenom dobru koje im je povjereno na upravljanje.

No ono što mene lično možda i najviše zabrinjava jeste pitanje do kada ćemo biti samo nijemi posmatrači ekspanzije fenomena polaznika večernjih škola i širokobrijeških đaka, dok nam obrazovani kadrovi napuštaju ne samo HET, već i Trebinje, pa i Republiku Srpsku? Već odavno se po gradu govorka o lošoj kadrovskoj politici HET-a, a po mom ličnom mišljenju i uz uvažavanje grupe poštenih, vrijednih i sposobnih radnika u tom preduzeću, svojim posljednjim potezom nadzorni odbor HET-a samo je dao legitimitet čaršijskim pričama po kojima je to preduzeće već odavno grobnica kadrova.

Ovo posljednje postavljenje samo je još jednom u javnost poslalo mračnu i opasnu poruku da podobnost ima primat nad sposobnošću, a pokazalo je i koliko se malo cijene znanje i stručnost stečeni na fakultetima koji imaju i ugled i dignitet i tradiciju. Zar onda kraj takvih poteza nadležnih tijela imamo pravo prekorijevati mlade koji se sve više odlučuju da svoju budućnost i svoju perspektivu potraže negdje drugo, daleko od Trebinja i od RS.

Nalazimo se pred iskušenjem koje od nas zahtijeva da iz korijena promijenimo našu svijest o javnom i društvenom dobru i način na koji postupamo s tim dobrima. Da se vratimo izvornim ljudskim i humanističkim principima, pa na taj način da ljudskosti i humanizmu vratimo i političke partije čiji smo članovi ili simpatizeri.

Postoje oni koji politiku vide kao borbu za moć, kao borbu za vlast i za priliku da svoj pogled na svijet nameću čitavom društvu. Premda još uvijek vitalni, takvi su prevashodno ostaci prošlih vremena, u kojima se politika smatrala privilegijom odabranih, a narod se smatrao vlasništvom ili plijenom. S druge strane, postoje ljudi koji politiku vide kao vid saradnje različitih interesnih grupa, kao instrument uz čiju pomoć društvene institucije i građani kooperacijom rješavaju eventualne sukobe oko raspodjele sredstava, novca, zapošljavanja, uticaja, sloboda… koji politiku doživljavaju kao saradnju koja ne ugrožava ničiji politički, niti bilo koji drugi identitet, ali koja snaži svačiju slobodu.

Odbaciti skučenosti

Lično pripadam ovoj drugoj grupi ljudi i u politici vidim šansu za sve nas, za naš grad i za naše buduće generacije. Moramo odbaciti naše skučenosti i udružiti naša znanja i naše snage da deceniju pred nama pretvorimo u zlatno doba izvanrednih uspjeha i postignuća. U deceniju koju će istorija zapamtiti kao doba procvata našeg grada.

I zato naglašavam – da bismo odnijeli pobjedu nad pandemijom COVID-19 i nad ekonomskom krizom koja nam neumitno ide u susret, ne smijemo zaboraviti šta je to što je čovjeka sačuvalo kroz istoriju i pred mnogo strašnijim prijetnjama. Moramo se okrenuti jedni drugima, biti tu jedni za druge, a ne jedni protiv drugih. Dosta je podjela koje počivaju na predrasudama.

Na kraju ću zamoliti sve one koji se oglašavaju u javnom prostoru, bez obzira da li to čine kao autori medijskih članaka ili kao komentatori sa društvenih mreža, da se podsjete na pitanje moralne odgovornosti i da razmisle o mogućim posljedicama svojih riječi, koje ponekad mogu postati otrov i virus u jako krhkom javnom prostoru.

Izvor: Naša Hercegovina